Dobrodošli

• Po nakaznoj logici samozvanih jezičnih čistača, reči “datum”, “glasati”, “dobrovoljac”, “štampa“ zaslužuju progon iz hrvatskog jezika. Da li jezik ponovo postaje političko oružje pročitajte u kolumni koju vam prenosimo u celosti...

Jezična pitanja i javne diskusije o njima vode se u svim nerazvijenim i razvijenim kulturama i zemljama. Hrvatska u tome nije iznimka – logično je da se u tim diskusijama održavaju sve hrvatske specifičnosti. A jezična su pitanja uvijek istovremeno i politička i identitetska.

Hrvati su povijesno i tradicionalno posebno osjetljivi na jezik, i to s razlogom, jer u 19. stoljeću nisu imali državu, poput Srba, a jezik je bio jedan od najvažnijih elemenata nacionalnog identiteta. Od tridesetih godina 19. stoljeća, ali i prije i poslije, uistinu je bila ponajvažnija borba za hrvatski jezik. Hrvatski je sabor 1840. zahtijevao od cara da se na zagrebačkoj Akademiji ustanovi katedra za hrvatski jezik te da se on uvede u gimnazije. Dvadesetsedmogodišnji Ivan Kukuljević Sakcinski drži 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku (jer se dotad raspravljalo samo na latinskom) i tvrdi: ”Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Mađari, malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, nismo baš ništa! Mrtvi jezik rimski i živi mađarski i talijanski, to su naši tutori; živi nam se groze, mrtvi nas drže za grlo.” Hrvatski je postao službeni jezik četiri godine poslije.

Od pedesetih godina 19. stoljeća Bogoslav Šulek (1816.-1895., Slovak, da prostite) stvarao je hrvatsko znanstveno nazivlje - botaničko, fizičko, kemijsko, glazbeno, šumarsko, vojno. Mnoge su riječi njegove - obujam, zračenje, kovina, slitina, toplomjer, dalekozor, narječje, glazba, sustav, tvrtka, zemljovid, kisik, vodik, ugljik. Zaslugom Šuleka, ali i mnogih njegovih suvremenika i kasnijih nastavljača, u hrvatski su ušli termini iz društvenih i prirodnih znanosti, tehnologije i urbane civilizacije.

Tih je godina hrvatski pjesnik Petar Preradović (porijeklom, da prostite, Srbin) napisao znamenitu pjesmu “Jezik roda moga” te zanosno pjevao: “Zuji, zveči, zvoni, zvuči / Šumi, grmi, tutnji, huči / To je jezik roda moga!”, a onda pri kraju: “Ljub’ si, rode, jezik iznad svega!/ U njem živi, umiri za njega!/Po njemu si sve što jesi.” Stvari su se u idućim desetljećima pomakle, osim jezika hrvatska kultura i društvo stvorili su i druga obilježja nacionalnog identiteta.

U 20. stoljeću hrvatski je jezik obogaćen djelima Matoša, Ujevića, Krleže i brojnih drugih književnika. Govorni je jezik također bujao, doživljavao prilagodbe i mijene, proširivao riznicu frazeologije i riječi. I dalje su se razvijale stručne terminologije, solidno prateći njihov razvoj u najvećim svjetskim jezicima.

Međutim, u državama kojima je u 20. stoljeću pripadala Hrvatska nanizali su se uz dva svjetska rata brojni oblici totalitarnih i autoritarnih ideologija i njihovih provedbi: tuđinski hegemonizam, monarhistički apsolutizam, ustaštvo, socijalizam/komunizam. U prirodi je tih poredaka da podvrgavaju i posvajaju javni život (katkad u nekim segmentima i privatni) pojedinca i čitavih naroda. Vrše nasilje i nad jezikom, pretvarajući ga u svoje političko oruđe (i oružje).

Tako je i hrvatski jezik bio izvrgnut raznim, međusobno suprotnim ideološkim pritiscima i nasilju. Umjesto da bude sredstvo komunikacije i obogaćivanja života bio je u središtu svakovrsnih, često i štetnih, rasprava. Nagrđivan je nametnutim ideologemima raznih predznaka, što je na drugoj strani poticalo uskogrudnost koja je osiromašivala jezik. Kroz jezik su se vodile ideološke borbe, pravi mali ratovi, s taloženjem inhibicija, animoziteta i predrasuda, koje su zamagljivale jasan pogled na probleme samog jezika.

Kao svako živo biće, kao život sam, jezik živi punim životom i prirodno se razvija samo u slobodi, bez političke instrumentalizacije i pošteđen svih vrsta pritisaka. S uspostavom demokratske Hrvatske ponadali smo se da je baš takvo vrijeme došlo – da se jezik posve oslobodi. No, kao i u mnogočemu drugom, sve je otišlo ukrivo, a nije trebalo. Iako to tako nitko nije rekao, za mnoge pozvane i nepozvane sudionike u toj raspravi hrvatski se jezik počeo definirati ne kao “hrvatski jezik” nego kao “jezik koji je različit od srpskoga”. Kompleks koji se kod dijela (uglavnom “žestokih”) Hrvata javlja širi je od jezičnog problema, on proizlazi iz fenomena koji se u psihologiji naziva “narcizmom malih razlika” u odnosu na Srbe. I tako se potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća u hrvatsku svakodnevicu na velika vrata vratila devetnaestostoljetna koncepcija po kojoj je jezik i dalje bitni, zapravo ključni element nacionalnog identiteta i samobitnosti. Pri tome, uglavnom se stvari svode na dva elementa – kao prvo, trebalo je leksik učiniti što različitijim od standardnog srpskog. Drugo, pravopis je trebalo učiniti drugačijim, odatle želja i pokušaji da se uspostavi “korienski” pravopis.

A to nije bilo najpametnije. Je li nas u samostalnoj Hrvatskoj tada na bilo koji način obvezivao srpski jezični standard, i obvezuje li nas danas? Treba li on u bilo kojem smislu biti mjera? Naravno da ne. Ali i danas se pitanje jezika u mnogih neupućenih i slabo upućenih svodi upravo na to. Treba reći grubo i otvoreno – po idejama nekih krugova trebali bismo stvoriti jezik kojim nikad nismo govorili, koji je lažan, koji se naziva hrvatskim, a konstruira se kako bi bio različit od srpskoga. I kako bi se drugim sredstvima vodile borbe protiv sad već bivšeg neprijatelja.

Možda je radikalnim promotorima te koncepcije sve jasno, ali u realnosti baš i nije tako. Naprimjer, je li Franjo Tuđman govorio dobrim, pače izvrsnim hrvatskim jezikom? Naravno da jest, rekao bi svaki “državotvorni” Hrvat, a to je tvrdio čak i akademik Dalibor Brozović. Da li onda imena mjeseci januar, decembar, riječi “postepen”, “volšeban”, “hiljada”, “ostrvo”, “saobrazno uslovima” pripadaju hrvatskom jeziku? Naime, Tuđman ih upotrebljava u knjizi ”Rat protiv rata”, objavljenoj u Zagrebu 1957. godine. Ili je to činjenica koju valja, radi viših ciljeva, jednostavno prešutjeti? No, Tuđmanov se vokabular ne smije prešutjeti. Riječi koje upotrebljava nisu dio standardnoga hrvatskog jezika, ali pokazuju da su hrvatski govornici u prošlim vremenima, pa i danas, bili vrlo neortodoksni i “grabili” iz bazena koji bi, u principu, bio dio standardnoga srpskog jezika. Ali i drugih jezika iz susjedstva, kao i iz svjetskih jezika.

Da li prognati imenicu “komšija”, koju stariji i danas upotrebljavaju u Slavoniji i Imotskoj krajini? Da li izbaciti imenicu “pendžer”, iako amblematska lička pjesma “Pivaj mi, pivaj, sokole” u originalnoj verziji glasi “pod moje drage pendžerom”?

Dobar dio lingvista na hrvatsko-srpskom jezičnom području (ne i u Hrvatskoj!) u doba Jugoslavije tvrdio je kako su turcizmi u principu dio standardnoga zajedničkog hrvatskosrpskog jezika, a germanizmi da nisu, što je bilo krivo – nije se uzimala u obzir slojevita hrvatska povijest i povijest hrvatskog jezika. Sada smo otišli u drugu krajnost – odbacili smo sve turcizme!

Naprimjer, nije prilično reći “crko je ko pas uz tarabu”, jer je taraba turcizam. No, postižete li isti komunikacijski efekt ako kažete “crko je ko pas uz plot” ili “uz ogradu”?

I dok za izgon turcizama još i ima argumenata, mnoge su druge riječi doživjele izgon iz standardnog jezika komunikacije a da se to dogodilo voljom anonimnog jezikoslovca ili nekog samozvanog čistača hrvatskog jezika.

Glagol desiti se prognan je iz hrvatskoga javnog diskursa, netko nepoznat proglasio ga je “srbizmom”(?), iako je Dobriša Cesarić napisao jednu od najljepših ljubavnih pjesama s poznatim stihom “Još bi nam mogla desiti se ljubav, desiti – velim”. Da zaposlimo nekog nadarenog pjesnika koji bi to prepjevao u “dogoditi se, zbiti se”? I “hiljada” je postao srbizam. Uvijek se sjetim svog prijatelja, rodom iz Splita, koji mi kaže da će do smrti govoriti “hiljada”: “Moja baba sa Šolte ne bi razumjela da joj kažem ‘tisuća’.”

Netko je proglasio “spisak” srpskom riječju, pa sad nisam siguran smijem li reći “j… mu sve po spisku”, ili valja govoriti “j… mu sve po popisu”!

Izgnana je i riječ “porodica” i sustavno se zamjenjuje riječju “obitelj”, iako to nije isto. Obitelj je “temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, oba roditelja i njihove djece”, dočim je porodica “široka rodbinska zajednica, drugim riječima svojta, familija” ili “obitelj po slijedu naraštaja (pradjed, djed, otac, sin)”. Razlozi za izbacivanje “porodice” dolaze iz nečijeg dojma da je to srpska riječ – jer srpski jezik ima samo riječ “porodica”, ali ne i “obitelj” – a kako treba postići što veću jezičnu razlikovnost hrvatskoga prema srpskome jeziku, najbolje je “porodicu” ukloniti.

I “neophodnost” je postala nepodobna riječ, pa se valjda treba reći “nezaobilazan” ili se nekako drugačije domišljati. No, za ovo izbacivanje nema argumenata – čini se da je nekome “ophod” zvučao jako srpski ili ruski. No, nije zasmetao vlastima NDH koje su koristile termin “neophodno potrebni stručnjaci” i nitko od toga nije tada pravio problem.

Slijedom takve nakaradne logike više ne može ni “čas”, nego mora “trenutak”, ne može “radnik” nego mora “djelatnik”, ne može “dobrovoljac” nego “dragovoljac”, ne može “glasati” nego “glasovati”, ne može “datum” nego “nadnevak”, ne može “pažnja” nego “pozornost”, ne može “posuditi” nego “pozajmiti”, ne može “potreban” nego “potrebit”, ne može “fotokopija” nego “preslika”, ne može “prilog” nego “privitak”, ne može “štampa” nego “tisak”, ne može “upotrijebiti” nego “uporabiti”, ne može “zadaća” nego “uradak”, ne može “veoma” nego “vrlo”, ne može “muzika” nego “glazba”. Treba li tumačiti da nema nikakvih razloga za izbacivanje tih riječi, da pažnja nije isto što i pozornost, da potrebit nije isto što i potreban, da je štampa kao riječ ušla u hrvatski barem 300 godina prije “tiska”?

Ljudi se boje govoriti i pisati – često čujemo “smijem li reći” ovu ili onu riječ. Da zaključim - ne znamo više, nakon više od četvrt stoljeća života u vlastitoj državi, govoriti ili pisati ni materinski jezik, a sve zbog rigidnog jezičnog purizma. Pri tome nam iz vidokruga posve izmiče činjenica da su mlađe generacije sve slabije pismene, zapravo da su polupismene, kao i čitav niz drugih jezičnih pitanja i problema.

Dok sam pisao ovu kolumnu, saznao sam da se Slobodan Prosperov Novak obrušio na mene u prošlotjednoj emisiji HTV-a “Pola ure kulture” (srijeda, 16. svibnja). Naknadno sam je pogledao, pa mogu reći – ništa od onoga što je u njoj rečeno nije istina, počev od toga da Miroslav Brandt mene u svojim memoarima uopće ne spominje. Nemam drugih komentara, jer je sve o dotičnom gospodinu već napisao Jurica Pavičić u Jutarnjem listu (21. travnja 2018.).

Meni preostaje da ponovim jednu staru reklamu – na muhu se ne puca revolverom, dovoljan je Piretox. A što se tiče nekih emisija HTV-a – one su “ideološka pesnica” poput dnevnika “Politike” u doba Miloševića. Svaka čast!

Dodaj u omiljene tekstove?