STARI MLIN

Cika Niki

30.07.2015 u 21:56

Snažna buka odjeknula je malenim selcem poput topolske paljbe. Urušavanje starog mlina bilo je samo pitanje vremena, i ljudske ruke. Nekoličina radoznalih staraca nije mogla dočekati zoru pa se uputivše pod slabim svjetlom petrolejne lampe u nekoliko kilometara udaljen mlin.
Sječanja koja je u njima pobuđivao nekada veličanstvena građevina kamenih blokova koji su iz velikih zrna žitarica radili glatko brašno od kojeg su se radili najukusniji kolači natjerala ih je da ubrzaju starački korak. Sasvim izgledna i očekivana situacija sada se doimala poput nenajavljanog napada na njihovo djetinjstvo. Kako je moguće da u jednom trenutku nestane povijest cijelog kraja? Uspuhana lica pokušavala su sakriti osjećaje od pogleda ostalih vođenih istom zamisli. Tišina, nijema tišina. Do jučer raspričani starci sada su šutjeli u spomen na prošlost. Zlatnu prošlost, kako su često govorili svojim unicima, a našle su se tu i junačke priče koje su bile savršene podloge za akcijske filmove. Nitko im nije bio ravan u izvođenju dječih akcija kojima su se tako ponosili i u dobi pune zrelosti. Još su uvijek, pedesetak godina kasnije, mogli osjetiti dodir hladne vode na svojoj užarenoj koži što ju je sunce nježno grijalo svojim tada još prijateljskim zrakama. Godine su prolazile, mjenjali su se, ali duboko u sebi još uvijek je stajao onaj isti mladić koji jedva čeka jutro kako bi mogao u ribolov. Željeli su reći nešto, možda neku anegdotu ili povijesni trenutak, ali ništa ih nije uspijelo natjerati da to učine. Kako da riječima opišu što su osjećali? Kako da objasne da se ovoga trenutka urušio i dio njihove mladosti na kojoj se temelji cijeli njihov život? Možda je i njihovo vrijeme da pođu, pomislili su mnogi preslabi da to izgovore naglas. Što su se više približavali starom milinu to su se više bojali što će ondje vidjeti. Možda su trebali pričekati, ali sada više nije bilo povratka. Stari most na kojeg su nanovo zakucane grbave daske izgubio je svaku formu i dostojanstvo nekad ponosnog diva kojemu ni rijeka što je protjecala ispod njega nije mogla ništa. Tužni pogledi na trenutak su odali počast palom junaku, a zatim krenuli dalje. Jaka mjesečina tjerala je površinu rijeke da čarobno blista pokazujući da je otočić na kojem se nalazio mlin jednako lijep kao nekada.
U daljini se vidjela velika tamna tvorevina za koju bi nekada istog trena rekli da je to mlin, a sada više nisu bili sigurni. Zaustavili su se nekoliko metara od velikog zid koji je još uvijek stajao ponosno prkosivši nočnom vjetru što ga je nemilosrdno šibao već desetljećima. Stajao je i dalje na istom mjestu unatoč svim potresima, poplavama, požarima što su pokušali uništiti njegovo snažno tijelo koje je snagu crpilo iz slavne povijesti. Ipak, vrijeme i muka ostavili su traga na golim kamenim zidovima u kojima su se pojavile rupe.
„Pogledaj ga!“ Veselo reče jedan od staraca ponosno pokazujući na mlin. „Ne da se stari lisac.“
Ostali samo zaklimaše glavam još uvijek ne vjerujući svojim kratkovidnim očima. Tek mala količina svjetlosti uspijela je privuči pažnju njihovim još uvijek umornim očima. Dosezala je duboko iz hladne unutrašnjosti mlina i treperila poput zvjezde padalice. Nakon brojnih rasprava, u starcima se pobudila želja za mladošću i avanturama. Ako mlin i dalje može stajati isti kao i nekada, moraju i oni. Oboružani mladošću duha zakoračili su ondje gdje su se davno zakleli da više nikad neće.
Mala svijeća krhko je treperila ispred urušenog zida koji je uzrokovao tu silnu buku. Veliki blokovi bili su razlomljeni na stotine tisuća komada otkrivajući stari zid koji su toliko godina vješto sakrivali. Tada je nestao sav onaj osjećaj moći i želje u zaprepaštenim starcima. Nije tu bilo ničega naočigled što bi izazvalo takvu reakciju u tim ljudima. Možda je to bio samo osjećaj tjeskobe znajući da se mlin svakog trenutka može urušiti na njih. Ipak, svijeća nije pripadala ondje.
Jedan od staraca uperi prst prema svjeći koju su svi već vidjeli. „Mislite da...“
„Ne budali!“ Naredi mu drugi koji je stajao do njega. „Ne budi kukavica!“
Ostali se stegoše na njegove riječi, ali i dalje ništa ne rekoše. Kako je ta mala sviječica mogla izazvati koliko straha u njihovim očima što nije uspio niti jedan rat. Zašto ih je toliko boljela sama pomisao na urušeni zid da su vješto skretali pogled u stranu praveći se da im je nešto palo u oko?
„Pođimo, ovo nije mjesto gdje želimo biti. Ne danas.“ Upozori onaj isti muškarac.
Ostali se složivše s malom dozom odupiranja što je pružalo njihovo umorno tijelo. Mogli su zavarati duh, ali ne i tijelo koje je dalo sve od sebe. Godine mladosti bili su daleko iza njih, a čini se da je i duh polako hlapio.
„Ne mogu vjerovati da tako izgledate. Što vam se dogodilo?“
Začuo je mladi, vitalan glas koji je dopirao iz njih. Nagli pokret izazvao je bol u njihovim križim koja je postala zanemariva kada su ugledali mladog muškaraca kako stoji iza svijeće. Njegove prekrasne plave oči i duža plava kosa davala mu je izgled anđela. Odjećom je zaostajao pedesetak godina, ali nitko mu ne bi zamjerio to pored onakvog porculansko-blijedog lica. Osmijeh nije silazio s njegovog lica ni kada se na lica staraca navukao odraz smrti. Preplanula koža puna bora sada je izgledala još starije, još izgubljenije u vremene.
„Odlazi!“ Naredi jedini starac koji se odvažio na taj korak. „Ti ne pripadaš ovdje.“
Mladić se samo ljupko nasmije nježno rukom gladeći urazlo bilje.
„Ali ovo je moj dom“, rekao je s naglaskom na dom.
Starcima se učini da je vjetar postao jači, ali ipak nedovoljno jak da nadglasa njihovo podivljalo srce koje je bilo na rubu izdržljivosti. Odavno nitko nije ulio toliko straha u kamena čovjeka. Samo su jednom osjećali takav strah, samo su jednom mislili da nema izlaza.
Znali su mladića, ipak bio im je prijatelj s kojim su sve djelili. Bio im je drug i glava družina. Izgledao je isto kao i onog dana kada je... Najstariji muškarac pod utjecajem snažnih grčeva pade na hladan pod, a zatim se grčevito uhvati za vrat

stranice:12 »

Ocena:

(0 )

Pročitano: 1019 x

Komentari (0)