STARI MLIN

Cika Niki

30.07.2015 u 21:56

pokazujući ostalima da se guši. Njegovo lice postajalo je sve blijeđe dok jednog trenutka nije izgubilo svaki dar života. Baš kada su stali oplakivati svog prijatelja, on ustade kao da se ništa nije dogodilo.
„Tko bi rekao da će sve završiti ovako?“ Mladići im pokuša prići, ali ga shvate kao prijetnju.
„Odlazi!“ Ponovno ga upozore, ali ovaj put s većim samopuzdanjem.
Nije moguće, vikao je njihov mozak. On je mrtav, na svojim su rukama osjetili njegovu tada vrelu krv. I rijeka je plakala nošeći jarku crvenu krv svojim tokom. Bio je to nesretan slučaj. Nitko nije trebao stradati, ali sudbina je učinila svoje. Nisu ga željeli povrijediti, trebala je to biti samo šala, ništa više.
„Ne mogu otići, vezan sam za ovo mjesto na dugo razdoblje.“
„Naravno da možeš!“ Uvjeravali su ga. „Ništa te ne veže.“
Mladić se po prvi put uozbilji. „Veže me duša koju ste vi zarobili na ovom svijetu. Da nisam ovdje dočekao svoj kraj sada bi mi ovo bilo poput raja, ali on ne postoji. Umjesto bezbrižnih dana siječanja, svakoga dana proživljavam svoje ubojstvo gledajući ga kao treća osoba iz daljine. Gledam kako me ubijaju moji prijatelji.“
„Stani!“ Preklinjali su ga.
„I ja sam to rekao, ali me niste čuli od vašeg histeričnog smjeha.“
Odjednom se odlomi još jedan dio zida kortljajući se pored staraca. Prestrašen skočiše nasotjeći se zaštiti, ali teško kamenje prođe kroz njih. Mladić se ponovno nasmije. Nije pošteno da samo on provodi paklenu vječnost dok oni uživaju. Nekad ih je volio, bili su mu obitelj, ali ništa nije ostalo. Ostala je samo obaveza da im vrati istom mjerom. Nije to bila mržnja, samo obavezna – pravda. Ništa više nije osjećao, ništa osim boli. Želio je da i oni osjete kako je to svaki dan umirati iznova i iznova, a nikada ne umrijeti. Želio je da i oni znaju kako je biti zarobljen cijelu viječnost – bez početka i bez kraja.
Vidjevši ih kako se prestrašeno osvrću oko sebe provjeravajući jesu li zadobili ozlijede, odlučio im je skratiti muke. Dugovao im je to, ne zbog njih već zbog njihovog nekadašnjeg prijateljstva.
„Dobro došli u viječnost!“
Zora je svitala, a znatiželjno stanovništvo iznenađeno gledalo u mlin. U njihovim se očima vidjela samo ruševina. Pokušavali su im reći što se dogodilo, pokušali su ih uvjeriti da je mlin i dalje odje. Da su i oni dalje ovdje. Ali nitko ih nije želio čti – nitko ih nije mogao čuti.
Tada su shavtili jedno, budućnost ne može izbrisati prošlost. Iako se mlin urušio, oni su i dalje vidjeli njegovu zgradu, ona je ponovno postala njihov dom. Ovaj put zauvijek i u malo drugačijem doživljaju. Shvatili su da je onaj prvi zvuk eksplozije bio samo mamac kojeg su čuli samo oni, a onaj drugi njihov konačan kraj.
*******
Od tade se pročula priča o ogorčenim starcima koji nisu mogli dočekati da se mlin sruši pa su odlučili uzeti stvari u svoje ruke i srušili ga pri čemu su i sami poginuli. Kao što je mladić rekao, ljudi često vjeruju u laži koje im se čine istinom jer su jednostavne. Tada se nasmijao i dodao: na svu sreću, barem vi znate da nisu u pravu.
Ali to nije bila utjeha, štoviše više kao živa rana koja nikako da zaraste.
Dani su trajali kao vječnost, a što su više vremena imali više su shvaćali da nisu postigli sve što su željeli u životu. A što su više shvaćali javljala se želja da to isprave, krenu ispočetka. To je bila najveća nesreća ovakvog prokletstva, biti svjesan svih svojih nedostataka i propust koje silno želiš promjetiti, ali ne možeš jer više ne postojiš. Izgubljen si u vremenu koje je otkucalo tvoj konačni kraj bez mogučnosti pomilovanja.

stranice:«12

Ocena:

(0 )

Pročitano: 1018 x

Komentari (0)