Napušteno groblje

Cika Niki

31.08.2015 u 15:18

Po prvi put nakon dugog vremena, sreća mi se napokon osmjehnula. Nakon dugog traženja posla napokon sam ga pronašao. Možda nije bio posao iz snova, ali bio je lak i dobro plačen. Posao čuvara seoskog groblja. Sve što sam trebao raditi bilo je čuvati groblje noću. Nedavni događaji na groblju uznemirili su mještane koji su se dogovorili kako će pronaći čuvara kako bi spriječio delikvente da uništavaju nadgrobne spomenike, kopaju rupe u grobovima, razbacuju svijeće i ostavljaju čudne tragove. Iako već gotovo mjesec dana radim na tom groblju nikada se ništa nije čudno dogodilo. Osim jedne djevojke koja svake noći nosi svijeću i dvije bijele ruže na groblje.
U početku mi je to bilo čudno, ali onda sam shvatio da je djevojka baš u redu. Noći provedene na groblju postale su kraće uz njezino društvo. U tih nekoliko tjedana koliko ju poznajem učinila mi se veoma dragom i pametnom, ali nikako mi nije bilo jasno zašto noću dolazi u tu osamu na groblje.
Stavio sam svjetiljku među remen i sjeo u auto. Vozio sam se napuštenom seoskom cestom prema groblju. Mjesec je bio pun, a magla je bivala posvuda. Izašao sam iz automobila i upalio svjetiljku. Sve je bilo tako tiho. Brzo sam obilazio groblje kako bi se što prije vratio u toplu unutrašljnost automobila. Odjednom, učinilo mi se da vidim neku ženu kako stoji uz rub groblja. Osvjetlio sam prema tome mjestu, a ona je nestala. Ovo je bilo čudno, pomislio sam. Samo sam umoran, normalno je da mi se priviđaju stvari kada jedva oči držim otvorene. Nastavio sam koračati dalje praveči se da se ništa nije dogodilo. Odjedno na grobu pored mene sjedila je starica odjevena u tanku spavačicu, a u rucije držala crvenu ružu.
–„Gospođo, zar vam nije hladno?“ zbunjeno sam upitao saginjući se kako i joj vidjeo lice. Nije bilo odgovora. I dalje je nepomično sjedila mrmljajući nešto. Tada me pogledala ravno u oči. Imala je oči tamne kao smrt. Prestrašio sam se i pao unazad. Kada je mjesečina obasijala njezinu dugu sjedu kosu, koža joj je postala nekako istrunuta. Odjendom je ustala i ispružila ruku prema meni.
–„Idi! Idi!“povikala je i okrenula se prema grobu „Idi dok još nije prekasno!“
-„Oprostite gospođo, ali ja ovdje radim. Ne mogu otići.“ ustao sam i stao na dva metra udaljenosti od nje, pažljivo je promatrajući. Vani je bilo užasno hladno, ali ona bosonoga nije se ni pomaknula. Ponovno je skrenula pogled prema meni otvorivši širom usta kroz koja je ubrzo potekla krv.
–„Gospođo?“ potrčao sam k njoj kako bi je uhvatio prije nego ššto se sruši, ali ona je nestala.
Što mi se događa? Okrenuo sam se nazad i požurio prema autu. Koga briga za ovo groblje? Ovo je postalo čudno. Gazio sam pritom preko grobnica ne mareći na nered koji sam za sobom ostavljao. U nevjerici sam promatrao mjesto gdje je bio moj automobil. Nije ga bilo. Protrljao sam oči nadajući se da sve ovo samo umišljam. Svjetiljkom sam osvjetljavao okolo nadajući se da sam samo malo dalje ostavio auto, ali nije ga bilo. Već se u meni počeo javljati strah. Gdje je ona djevojka koja svake večeri dolazi? Zašto je nema baš ove noći? Usred mojeg paničnog napadaja, osjetio sam nečiju hladnu ruku na svom ramenu. Brzo sam se okrenuo zaklanjajući lice rukama spreman na udarac.
–„Idi!“ bila je to opet ona starica, krv joj je i dalje cjedila iz usta. Zamahnuo sam rukom, ali odjednom se ispred mene stvorila ona djevojka.
–„Što je bilo? Izgledaš uplašeno?“ nasmješila se dok su njezine prekrasne zelene oči sjale.
–„Ma ništa.“ odmahnuo sam rukom „Već sam se uplašio da nećeš doći.“
-„Naravno da ću doći. Danas je posebna noć, a ti si poseban muškarac.“
Nasmješio sam se. Morao sam priznati da mi silno laskaju njezine riječi. Krenuli smo u šetnju grobljem i morao sam priznati da je bilo traga romantici unatoč onom što se dogodilo prije nego što je došla. Vodila me prema samom rubu groblja. Nisam mogao biti takav kreten i putiti mladu damu da sama hoda noću u tako mračnan dio groblja. Stigli smo ispred otvorenog groba.
Što je ovo? Požurio sam prema tom grobu i nagnuo se kako bi zavirio unutra. Odjednom, nešto me uhvatilo za nogu i povuklo u grob. Rukama sam ipak uspio dohvatiti rub i još sam se uvijek držao dok me nešto povlačilo dolje. Tada je došla ona djevojka i mirno stala ispred mene.
–„Pomozi mi!“ molio sam je jedva se držeći.
–„Ti si veoma poseban muškarac.“ ponavljla je smijući se.
Polako mi je prišla i svojim hladnim rukama maknula moje i pao sam u grobnicu. Osjećao sam kako hladnoća obuzima moje tijelo. Osjećao sam kako me nešto guši nisam mogao doći do zraka. A ona je stajala nad grobom i smijala se glasno i jezivo. Mjesec je postajao krvav i čuli su se čudni zvukovi. Onesvjestio sam se. Probudio sam se ujutro na jednom od grobova. Bol u mojoj glavi bila je gotovo neizdržljiva. Polako sam ustao ogledavajući se oko sebe. Nadgrobni spomenici bili su porušeni, svijeće razbacane, a jedan grob otkopan. Požurio sam k njemu i u njemu ugledao...sebe. Svoje raskomadano beživotno tijelo. Ne, to nije istina.
–„Ti si sad jedna od naših nemrtvih duša koja nikada neće naći mir.“ začuo sam iza sebe. Bila je to ona djevojka. Ponavljala je te riječi dok su joj suze tekle niz oči.
–„Ne to nije istina!“ odgurnuo sam je od sebe.
–„Sada ćemo biti zajedno, zauvijek!“ rekla je hodajući prema meni. „Zar ti nije drago?“

Ocena:

(2 glasa)

Pročitano: 566 x

Komentari (1)