Dodir s onog svijeta

Cika Niki

31.08.2015 u 15:23

Ubrzano sam koračala prema staroj bolnici rukama popravljajući vunevi šal. Zar sam poludjela? Kako sam mogla pristati na ovo? Ljutito sam nogom šutirala kamenčiće. Što je meni? Ruke sam stavila u džepove kaputa i pognula glavu. Trebala sam tu „staru propalicu“ tražiti više novaca. U mojoj obitelji već odavno ništa nije kako treba. Majka je umrla prije 10 godina i otad naš otac zapija sav naš novac. Kako sam najstranija sestra, moja je dužnost brinuti se za mlađu braću. Polako sam otvorila teška metalna vrata koja su vodila u bolnicu. Hodala sam slabo osvjetljenom stazom prema glavnoj zgradi. Stare žarulje na lampama jedva da su pružale nešto svjetlosti. Ubrzala sam korak osjetivši neku napetost. Ova bolnica nekad davno, u vrijeme nacista, bila je velika nacistička bolnica u kojoj su izvodili razne pokuse na ljudima. Barem mi je tako baka pričala. Nakon završetka 2. svjetskog rada zatvorena je i sada godinama propada. Gradom kruže razne priče o čudnim pojavama oko nje, ali i čestim smrtima beskučnika koju se onda odluče sakriti od hladnoće. Ali ja nisam vjerovala u to, oduvijek sam bila realist. Vjerovala sam samo u ono što mogu vidjeti, osjetiti i opipat. Vjerojatno je to bio samo medijski magnet kako da privuku čitatelje i udalje znatiželjne ljude o ruševina bolnice. Na samom ulazu bolnice zastala sam i okrenula se. Čudan je povjetarac odvačio moju pažnju. Mala djevojčica sjedila je na staroj klupi i pjevušila neku pjesmicu.
-„Hej!“ povikala sam prema njoj „Što radiš ondje?“
Odjednom se s stropa otkinuo komadić fasade. Na trenutak sam maknula pogled s one djevojčice kako bi se pomaknula u stranu i izbjegla udarac, a kada sam ponovno pogledala prema njoj kako bi se uvjerila da je dobro – nje više nije bilo. Sigurno mi se prividjelo. Od svih čudnih priča mora da se moj mozak na trenutak razigrao. Duhovi ne postoje! Ukorila sam sama sebe i otvorilla velika drvena vrata koja su glasno škripala. Svom sam ih snahom odgrnula i uspijela otvoriti toliko da se mogu provući unutra. Krenula sam polako hodnikom kada su se odjednom zatvorila. U nevjerici sam gledala kako se veliki luster brzo ljulja. U normalnim okolnostima rekla bih da je to zbog propuha i vjetra koji prolazi kroz popucale zidove i razbijene prozore., ali ta vrata bila su tako teška da ih ni ja nisam mogla otvoriti. Duboko sam uzdahnula i krenula dalje. Ako je netko dobro poznavao ovu bolnicu u ovom gradu, to sam bila ja. Moj otac, dok je još bio trijezan, radio je na obnovi ove bolnice, ali radovi su obustavljeni. Dok sam bila mala vjerovala sam u sve što se pričalo o njoj, a moj otac, kako bi mi dokazao da je sve to samo laž odveo me u obilazak. Istina bilo je malo neobičnih događaja, ali to me nije brinulo. Isto tako tajna je zašto su uostalom radovi prekinuti. Voditelj projekta jedne je noći ostao prespavati u bolnici zajedno s radnicima kako bi ih uvjerio kako bolnica nije ukleta. Otišao je provjeriti kakvo je stanje u podrumu, ali nikada se nije vratio. Otac je rekao da je sve to smicalica kako ne bi morao vratit golem dug što je dugovao bankama. Odjednom sam ponovno ispred sebe ugledala onu djevojčicu. Brzo sam rukama protršljala oči i svjetiljkom osvjetlila to mjesto. Sve je bilo puno prašine i djelova stropa koji su odpadali. Umišljam, zaključila sam. Ubrzala sam korak prema mračnijem djelu dodnika. Kako sam hodala primjetila sam da se jedna vrata polako otvaraju glasno škripajući. Polako sam krenula prema njima. Velika prostorija bila je puna bolničkih kreveta. Mjesečeve sjene polako su osvjetljavale dio po dio prostorije. Odjednom sam u samom kutu prostorije ugledala staricu. Bila je pogrbljena i blijeda u nekoj užasnoj odjeći koja je sličila na obične stare krpe. Polako sam zkoračila u sobu. Kako je mjesečina bivala sve jača, na krevetima su se počeli pojavljivati ljudi. Ranjeni ljudi s povezima na očima i zavezani za krevet. Uplašeno sam potrčala iz sobe i snažno zalupila vratima. Odjednom se ispred mene ponovno stvorila ona mala curica i nasmješila mi se. Iz očiju joj je curila krv, a njezina haljinica bila je potpuno poderana i umrljana krvlju i mrljama od neke tamne tekućine.
-„Znaš li gdje je moja mamica?“ tiho je upitala.
Nisam mogla vjerovati što vidim. Brzo sam se okrenula i potrčala dalje prema izlazu. Onih par kuna nije vrijedno ovoga, promrmljala sam. Trčala sam neprekidno se osvrčući unazad. Tada sam se spotaknula o nešto i pala. Curica je ponovno došla do mene.
-„Znaš li gdje je moja mamica?“ krvave suze tekle su joj niz obraze.
Uplašeno sam ustala. Trčala sam starim hodnikom dok mi je srce snažno kucalo. Osjetila sam adrenalin. Trčala sam kao nikada dosad. Jedno mi je bilo na pameti, otići odavde. Brzo sam uhvatila kvaku vrata i pokušala ih otvoriti. Ali nisu se ni pomaknula.
-„Znaš li gdje je moja mamica?“ neprekidno je ponavljala.
Ljutito i nervozno sam se okrenula prema njoj i odgurnula je tako snažno da je pala niz stubište.
-„Ne znam gdje je tvoja mama!“ zaderala sam se i nastavila povlačiti vrata.
Ponovno se stvorila pored mene, ali ovaj put na licu joj je bio pakosan pogled pun ljutnje i prezira.
-„Ubila si mi mamicu?“ tiho je upitala hodajući oko mene.
-„Što?“ iznenađeno sam upitala još uvijek pokušavajući otvoriti vrata. „Makni se od mene!“ odgurnula sam ju i pogledala niz hodnih.
Prema nama je hodala ona starica iz sobe, polako nam se približavajući. Njezin hod bio je tako čudan. Tako jeziv. Zvuk njezinog štapa izazivao je strah u meni. Potrčala sam stubištem na kat. Trčala sam koliko su me noge nosile zaboravivši da pod nije čvrst. Odjednom su se svi prozori u hodniku otvorili, a preostalo staklo s njih je palo na pod. Zastala sam na trenutak. Začula sam bolne krikove i jauke koju su dopirali iz sobe na kraju hodnika. Usporila sam hod i sada već oprezno koračala prema kraju hodnika. Pažljivo sam otvorila vrata. Jaka svjetlost zablistala mi je u oči. Ondje je bila stara lampa uperena u staru stolicu na kojoj su nacisti vezali zarobljenike i radili pokuse na njima. Remenje na ručkama

stranice:12 »

Ocena:

(2 glasa)

Pročitano: 1027 x

Komentari (0)