SVE MOJE BURNE GODINE S PAJOM

FoX

11.12.2013 u 22:55

toliko visoko da mi svi oni jedva dosegnu do kolena...

Kunem ti se za mene najsvetijom stvari na svetu, našom ljubavlju ja ti se zaklinjem, shvataš li da je priča o mome tobožnjem opijanju ordinarna i odvratna LAŽ.” Posle toga smo se dogovorili da se nađemo na Kalemegdanu. Sa sobom sam povela i kolegicu s fakulteta jer sam znala da će kasniti. Ali, nije se ni pojavio:

“Oprosti, nisam mogao, imao sam poderane hlače.”

Primijetila sam da je bio loše obučen, ali nisam bila sigurna je li ga zaista bilo stid tako doći ili je samo napravio štos kao znak isprike.

Nakon toliko prepreka i zabrana, kako ste se uopće uspjeli vjenčati?

- Teško. Otac mi je zapovjedio da moram razriješiti situaciju: “Ako za tri dana ne odlučiš kakav je tvoj odnos s Pavlom, u ovu kuću više nema povratka.” Otišao je na put očekujući da kada se vrati, vidi vjenčani list ili leđa tog “mangupa”. Jedino rešenje je bila vjenčanica - jer bez Pavla mi nije bilo života, a bez svadbe nisam mogla u njegovu kuću. Znao se red u crnogorskoj obitelji, ali i u mojoj srpsko-židovskoj.

Svadbeni ručak

Kako je izgledao taj dan?

- Bilo je rano jutro, pokucala sam na Pavlova vrata, uznemirena, ali odlučna: “Ja se danas moram udati.” Ušli smo u njegovu sobu, obukao je plavu košulju, osjećao se kao pred hapšenje, predložio je da krenemo u šetnju. Nismo imali ni burme, ni kumove, ni novac da platimo općinsku taksu za vjenčanje. Pavlu je odjednom sinula ideja - kada smo već na Bulevaru Revolucije, možemo potražiti materijal za gradnju njegova novog splava. Usput je mrmljao: “Burme? Šta će nam burme? Možemo bez njih. Ali, kumovi, bez kumova se ne može.”

Onda smo krenuli da tražimo i razmišljamo što nam sve treba za stan koji nismo imali, on je inzistirao da nađemo pregrade i police za biblioteku. Obilazili smo najrazličitije trgovine, praznih džepova, a onda sam se sjetila da u blizini stanuje moja kolegica s fakulteta, s kojom sam spremala ispite i dijelila ljubavne jade. Odmah je izvukla skromnu svotu novca, bio je to novac od kućnog savjeta, koje su stanari skupili da obnove rasvjetu - izgledale su kao najljepši svadbeni dar. Konačno, usput pokupljeni kumovi zategli su kravate, ja sam u holu ponovo stavila plastične bijele naušnice, koje sam u međuvremenu skinula jer su me stezale.

Pavle je bio zadovoljan i nasmijan. Matičarka je izgovarala tekst o pravima, obavezama i dužnostima i netko me poljubio, a to nije bio Pavle. Nije bilo svatova, djeveruša, cvijeća i muzike, a kumovi su se na izlasku iz općine razišli, svatko na svoju stranu. Od preostalog smo novca u susjednoj ulici kupili kruh i kobasicu i otišli u Tašmajdanski park na svadbeni ručak.

Ljubavna pisma

Mnogi su se iznenadili kad su, čitajući “Posle fajronta”, saznali da je Pavle Vuisić pisao najromantičnija ljubavna pisma?

- Bog vas vidio, to uopće nisu ljubavna pisma. To je samo bila naša jedina veza kad smo bili rastavljeni, bila je to vrlo tegobna stvar jer moji nisu mogli zamisliti da sam s takvim čovjekom. Uostalom, to je bio njegov stil komunikacije kad smo bili rastavljeni ili kada smo na različitim snimanjima. Onda smo razmjenjivali bijele kuverte. Kakva ljubavna pisma?! To je bio samo odraz njegova raspoloženja.

Sad bi me rastavljao na proste faktore da čuje da vam ovo pričam.

Ipak, vi ste uspjeli za 32 godine braka skupiti tridesetak njegovih pjesama i objaviti ih u zbirci “Pesme sa života”...

- Kada bi raspoložen došao kući, na večeru ili ručak, mogao bi pisati, ali ako bi bio neraspoložen, izmišljao bi neke priče, najeo se i otišao spavati. Ovako napiše pjesmu i baš ga briga šta je napisao, uopće ga se to ne tiče. Znao je da ja volim zapisivati ono što priča. Kad bi mu se dopala neka tema o kojoj smo pričali i pisali, zamolio bi me da je pročitam i onda bi samo rekao:

“Udari ovdje zarez, ovo stavi u drugi red, i tu je kraj.”

Ja onda to brzo sklonim da ne bi poderao. Jako je volio derati papir, jedino su bile pošteđene knjige snimanja, jer je smatrao da nisu toga dostojne.

Što je sve uništio?

- Vjenčani list i prvu pulsku nagradu. Poslije je njegova sestra kopirala taj papir iz Pule, “Arenu” je poklonio nekom dečku kome se svidjela, a ja sam morala vaditi kopiju vjenčanog lista. Nemam originalni dokaz da smo bili u braku. Nije volio ni festivale ni nagrade. “Ćele kulom” gađao je direktora festivala jer mu na vrijeme nije osigurao auto za povratak, i bio je ljut što kasni na snimanje filma.

Kad je dobio nagradu “Slavica”, ogromnu skulpturu od pleksiglasa, koja je sad nešto manja, bolje dizajnirana, nosi ime “Pavle Vuisić” i dodjeljuje se na Filmskim susretima u Nišu, nije je htio ni pogledati. Dao je da je odnesu u Udruženje filmskih glumaca. Nakon dvije godine uspjela sam ga uvjeriti kako je trebamo imati kod kuće. Otrčala sam u Udruženje s ogromnom torbom za tržnicu i kad sam je donijela, samo ju je krajičkom oka odmjerio: "Šteta što je ranije nismo uzeli, odlična je za kiseljenje kupusa."

Jeste li utjecali na izbor njegovih uloga?

- Ne. Pavle je u početku htio na mene prebaciti mučni posao čitanja scenarija. Kada se pripremao “Salaš u malom ritu”, ponudili su da bira hoće li biti kafedžija, Nijemac ili brica. Bilo mu je svejedno, pa sam ja pročitala i odabrala ulogu krčmara. Nakon nekog vremena shvatila sam da me iskorištava, otkazala mu poslušnost pa je sam morao čitati scenarije. Kako je njegova masa bila pozamašna, morala sam paziti na trenutak kad ću mu priopćiti kako više ne dolazi u obzir da ja procjenjujem što bi on mogao glumiti.

"Ne glumim, samo se ponašam"

Svi čitatelji knjige šokirani su spoznajom da Čkalja i Paja nisu razgovarali dok su snimali “Kamiondžije”, da se dva najbolja prijatelja u seriji i filmu Paja i Jare nisu podnosili izvan kadra?

- To je najlogičnija moguća stvar. Ja Čkalju nikad nisam upoznala. Kad malo bolje pogledate Čkalju i Pavla, vidjet ćete da je to nemoguća fuzija. Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopće nije bio

stranice:«123 4 »

Ocena:

(1 glas)

Pročitano: 1945 x

Komentari (5)