SVE MOJE BURNE GODINE S PAJOM

FoX

11.12.2013 u 22:55

glumac. Znao je reći: "Ja se samo ponašam." I istina je - cijelog se života ponašao. Čkalja je glumio i preglumljivao, a Pavle je zbog toga ključao.

Kada je Televizija desetak godina poslije serije i filma “Kamiondžije” željela snimiti nastavak “Kamiondžije opet voze”, nije htio ni čuti. Prvi put je prihvatio samo da bi se vidjela razlika, da pokaže što je gluma, ali drugi put nije dolazilo u obzir. Uvjeravali su ga godinu dana. Kako sam ja u tom trenutku počela graditi ovo imanje, koje se i njemu dopalo, premjerio je plac, izračunao koliko će koštati ograda i tražio honorar od 110.000 dinara. Producenti su poludjeli jer je maksimalni honorar za glavne glumce iznosio 12.000 i nije postojala zakonska mogućnost da ga isplate.

Samo je odmahnuo rukom. Onda su oni pronašli način da naprave videokasete koje će se prodavati gastarbajterima i osigurali mu traženi novac.

Ali, Pavle je imao novi zahtjev:

"Onda se i Čkalji mora podignuti honorar bar na 50 tisuća. Tako je snimljen nastavak “Kamiondžija.”

Zanimljivo je da majstor glume nikad nije doživio kazališni aplauz...

- U njegovoj maniri rečeno: “Taj koji je smislio da su ovo daske koje život znače, mora da je mnogo lagao.” Kad bih ja rekla da idem na neku predstavu, samo bi procijedio: ”I ti ideš u kazalište!” To je doživljavao kao izdaju. Nije ga zanimalo, mogao bi eventualno odigrati na premijeri, ali reprize nisu dolazile u obzir.

Pred kraj mi se povjerio: “Ako još jednom čujem zvuk kamere i glas redatelja: ‘Ajde da ponovimo’ - nekog ću upucati.” U Ližnjima, kraj Pule, imali smo kuću i on je često odlazio onamo da se karta i uživa s prijateljima. Jedne godine mu je prišao izrealski producent koji je snimao odiseju Židovke za vrijeme Drugog svetskog rata. Nudio mu je ulogu partizana i dao ček samo da napiše iznos koji želi.

Odgovorio mu je: "Ne mogu, zauzet sam, igram u kazalištu."

Kako biste sad sumirali dosadašnji život i sadašnju situaciju?

- To je bio život s beskrajno zanimljivom osobom, mnogo lijepih stvari, ali i nepredvidljivih događaja, uglavnom lijepo razriješenih ili malo grublje riješenih. Bilo je uzbudljivo. Meni je bilo jako dosadno dok njega nisam srela, a sada, dvadeset godina poslije, ne mogu se riješiti te uzbudljivosti. Ali, nemam se što buniti. Trebalo je vremena da steknem kondiciju za takav život. Bili smo različiti, kao sjeverni i južni pol. Ali, ipak smo bili polovi.

PAJA I DRUŠTVO

POD NJIM SU PUCALI STOLOVI

Hotel "Palace" u Zagrebu bio mu je omiljen jer se ondje osjećao kao pravi gost, a ne kao broj sobe. Uživao je sjediti s društvom u aperitiv-baru. Bilo im se teško rastati jer bi uvijek netko rekao nešto što im nije dalo da odu u krevet.

Jedne je večeri sve bilo mirno, dok se na radiju nije začuo "moravac". Paja je odmah ustao i poveo kolo. Redatelj Vladimir Tadej automatski je prihvatio i uhvatio ga za ruku. Sitno su "vezli", a onda je Paja izvukao cvijeće iz tegle i krenuo ga vrtjeti kao da u rukama ima maramu. Zemlja je letjela svuda okolo, Tadej je onda razbio jednu čašu, snimatelj Boža drugu, Paja treću i počela je lumperajka.

Polomili su cijeli aperitiv-bar. Probudili su se oko jedan popodne, krenuli prema restoranu, nitko se nije usuđivao baciti pogled na mjesto zločina. Odmah im je prišao direktor hotela: "Gospodo, sinoć ste bili tak lepo raspoloženi." Boža je prvi oborio pogled: "Jesmo, ali nema problema, račun ostavite na recepciji, obračunajte što smo sve dužni, vrlo rado ćemo platiti." "Ne, nikako, nama je bilo zadovoljstvo da ste vi bili tak veseli i zadovoljni. Sve je u redu."

PRIJATELJSKI DRIBLINZI

DVOBOJ U ISPIJANJU ŠPRICERA

Sa snimanja Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka kod Vatroslava Mimice postoji anegdota o računanju direktora filma: "Planirajmo pet dana snimanja više, jer ako 'ne progutamo' to što on pije, nećemo imati Pavla Vuisića."

Ali ono što nisu mogli predvidjeti jest da je u to vreme njegov veliki prijatelj Boris Dvornik snimao drugi film, također u Zagrebu. Kada se navečer nađu Boris i Paja, sutradan se otkazivalo snimanje dvaju filmova. Na snimanju "Bitke na Neretvi" dogodio se veliki dvoboj u ispijanju špricera između njega i Borisa Dvornika. Paja je pobijedio 30:25. Družili su se i u filmu Zdravka Randića "Tragovi crne devojke". Partneri su im bili Bata Živojinović, Ružica Sokić i Neda Spasojević, koja je za tu ulogu dobila Srebrnu arenu u Puli. Film je ušao u službenu konkurencju Berlinskog festivala, ali ga je kritika u Politici označila kao "crni talas", što ga je ovdje devalviralo. Paja, koji je opet glumio "Paju", krupnim je planom bravurozno odigrao jednu seksualnu scenu u provincijskoj kafani. Volio je duge kadrove jer je mogao glumiti u kontinuitetu. Nakon snimanja pozvao je Dvornika na ručak, Mirjana je postavljala stol za ukućane i dragog gosta, točila rakiju za koju joj je na vrijeme javio da je ohladi, majka Rada je iznosila musaku. Sjedajući za stol, čisto da bi započela neku konverzaciju, Mirjana je onako formalno izustila: "Što ste danas snimali?" "Danas sam jebao Nedu", preko žlice je odgovorio kao iz topa. Svi za stolom su ostali bez teksta. Više ga nikada nije pitala što je snimao.

POSLJEDNJE GODINE

PAJA JE JAKO VOLIO PISATI OPORUKE

Otkud dva prezimena: Vuisić i Vujisić?

- Rođen je kao Vujisić, ali ga je jako nerviralo slovo J u prezimenu. Pisao je latinicom, to je identično slovo u oba pisma, ali njemu je smetalo. Na koncu je nagovorio činovnika u Crkvi svetog Save da i on zaboravi slovo J, došao doma i rekao: "Sada nemam veze ni s kim. Pop je pogriješio."

Kako ste proveli posljednje godine?

- Nisam bila spremna za kraj, a on se već svega bio zasitio. Neko je vrijeme razmišljao i o samoubojstvu. Volio je pisati i oporuke. Imam ih nekoliko. "Mirjana, ako nakon mene ostane, ima me sahraniti s čestima crkve Pravoslavne, sa šest popova, da se pred mojim tijelom vide i čuju. Govor posmrtni ili slično, da se čulo nije. Ovija šest popova, koje za inat hoću, neka rade i šute. Još da

stranice:«1 234 »

Ocena:

(1 glas)

Pročitano: 1944 x

Komentari (5)